odavde do beskonačnosti

Dobrodošli na moj blog

15.01.2015.

Ponedeljak, 24. Novembar 2014

Probudio me alarm. Tek je 6 ujutro. Ne znam zašto, ali uvijek alarm navijam sat vremena prije nego što bih trebala. Šta je sigurno, sigurno je. Svašta sam sinoć sanjala, od Mahira, roditelja, mojih prijatelja i onih što su mi to nekad bili. Sanjala sam i Mateu moju bivšu najbolju drugaricu. Skoro smo potpuno izgubile kontakt. Tako je ja mislim najbolje. Kako kažu, kad neko ode to je zato što neko drugi treba da dođe. Ehh.. ja još čekam tog nekog drugog, a kako izgleda načekaću se.
Vrijeme mi je brzo prošlo, i kad sam pogledala na sat već je bilo vrijeme da krenem u školu. Idući prema školi srela sam Selmu. Nismo se vidjele od petka. Kakav je to izlazak bio. Baš za pamćenje. Međutim naše prisjećanje na taj ludi provod i zabavu koju smo doživjele, prekinuo je Mahir. Bio je sa djevojkom. Izgledali su kao najsretnjiji par na zemlji. Prošli su pored nas ni neprimjetivši nas. To me dotuklo. To je to. Ona prekretnica koje se iznova uvijek plašim. Trenutak kad se otuđim i izbrišem osjećaje i stvorim svoj mali svijet, je počeo sad. U trenutku kad sam shvatila da nisam toliko bitna ni da me primjeti, osjetila sam kao da se u meni sve ruši, sve ono o čemu sam maštala u noćima kada nisam mogla da zaspim, sve te želje su sada prošlost. Suočila sam se sa realnošću, koja je bila sve, samo ne prijatna. Trudila sam se sakriti uznemirenost koju sam u tom trenutku osjećala. Ko bi mogao da pretpostavi da sam zaljubljena u njega. Ma niko. Mislim da je Selma primjetila promjenu na mom licu, koje je sekundi prešlo iz nasmijanog, ne u tužno nego ravnodušno lice. Ali nije dovoljno bistra da tu moju promjenu poveže sa njim. Barem se nadam da nije.

15.01.2015.

Nedelja. 23, Novembar 2014

Tek sam ustala, a već sam umorna. Valjda je to tako kad je čovjek usamljen. Umoriš se od same pomisli da ustaneš iz kreveta i počneš da živiš. Umoriš se kad pomisliš da treba da proživiš ovaj novi dan, potpuno identično kao i predhodni. Jedina želja ti je da nastaviš da spavaš, jer tad si nesvjestan svega, svog života i te proklete usamljenosti. Želiš da spavaš, jer ti san najviše sliči smrti.
Dugo sam ležala nepomično u krevetu, nesvjesna svega. To blagostanje je prekinula ponovna svađa mojih roditelja. Svađali su se oko novca, oko tatinog pretjeranog ostajanja u kafani, oko neplaćenih računa, oko mene, oko svega. Nije me to puno doticalo. Njihove svađe su mi postale svakodnevnica. Jedino mi je bilo žao mame, koja je ni kriva ni dužna prolazila kroz taj pakao. Pokušavam da je utješim, govorim joj stvari u koje ni ja ne vjerujem samo da bih je smirila. Ponekad joj spomenem da bi bilo bolje da se razvede, da bi nam bolje bilo bez njega, da odemo u neki drugi grad gdje nas niko ne poznaje, da ću ja tamo završiti srednju školu i naći posao. Ali, nema ništa od toga, vezana je za njega jer on jedini radi i donosi novac, a ovo moje su puste želje. Kad bi se razvela od njega, više ga ne bismo vidjele, jedino bi se možda vratio za destetak godina kod popije sve pare, i bude prestar da radi, kod svoje kćerke da traži novac. A možda se ne bi nikad ni vratio.
I tako nam dani prolaze u sivilu. Mami sam ja jedina nada. Da ću završiti fakultet, naći dobar posao i da ona više ne mora ovisiti o njemu i da svoju starost može provesti u miru, kad joj je već mladost propala pokušavajući od njega stvoriti čovjeka. Čovjeka koji voli, cijeni i brine se za svoju porodicu.
A ja želim, jako želim da joj omogućim sve to, i trudim se, natjeram se da učim, da joj ostvarim tu želju, ali me stalno nešto koči. Svo to moje svađama ispunjeno djetinjstvo je uticalo na to kakva ću ja osoba postati, da je to jednostavno ubilo svu volju u meni. Sad te svađe nemaju nikakav uticaj na mene, a što bi i imale, uradile su svoje dok sam još bila dijete
.

15.01.2015.

surova stvarnost

''Ništa nisam imao da prebacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju''

Petak, 21. Novembar 2014

Ne znam šta da radim po pitanju Mahira. Trenutno imam većih problema od njega, ali on je jedino na što mislim. Govorim sama sebi da se ne nadam i nakratko se uspijem uvjeriti u to, i onda se dogodi nešto zbog čega me na trenutak obuzme nada,  i kada shvatim da je sve to samo plod moje mašte bol postane neizdrživa, do onog trenutka kad napokon prestane, ali ne zbog toga što se nada isplatila, već zato što je realnost ubila nadu. I onda se otuđim od ljudi, stvorim neki svoj svijet u kome je sve savršeno, u kojem svi žive po mojim pravilima. Taj svijet održavam živim, ubijajući onaj stvarni. Zatvarajući oči i ulazeći u san ubijam posljednju trunku surove stvarnosti, i uživam u svom savršenom životu, i izmišljenom, meni savršenom svijetu.
Mnogi misle da sam čudna, i znam da bi se većina našla uvrijeđenom da je to upućeno baš njima, ali mene to ne vrijeđa, čak šta više, zbog toga se osjećam posebnom, izdvojenom od ostalih ljudi, koji su kopija društva, većine koja nad njima vlada. Možda baš zato i jesam čudna, jer imam drugačiji pogled na svijet. Živim u društvu u kojem je fizički izgled i materijalno stanje najbitnije. Žalosno. A to kakva je ko osoba i šta nosi u duši nikog nije briga. Svako će prije povjerovati naizgled lijepoj osobi, nego nekoj koju nije pratila ta sreća da rođenjem stekne savršeno lice, koje svojom karizmom privlači i potpune strance, obične prolaznike. Za ono što se nalazi unutra niko neće ni upitati.
Spremam se za izlazak, a ne znam zašto ni iz kojeg razloga izlazim. Lažem, znam zašto izlazim. Nadam se da ću vidjeti Mahira, da će me zagrliti i da ćemo se upustiti u neki razgovor i da će on shvatiti da mu značim više od prijatelja i da ćemo bit zajedno. Da će shvatiti da djevojka s kojom je sad nije ništa nego li zamjena za mene. Razmišljam o tome i smijem se. Kakva mašta. Istina je da on svoju djevojku voli i da oni neće ubrzo prekinuti. Ne želim da ga vidim tužnog, i to ne iz razloga na koji bi svi pomislili, da ga previše volim i ne mogu podnijeti da ga vidim nesretnog zbog neke djevojke. Ne! Nego zato što ja ne bih bila djevojka za kojom bi on patio. A da budem zamjena ili druga na to nisam spremna, a vjerujem ni on. Ma nemam ja toliko hrabrosti da mu priznam šta osjećam prema njemu. Mada znam na čemu sam opet postoji ta sumnja koja mi neda dalje, tako da ne znam na čemu sam. Znam, zvuči komplikovano, ali takav mi je cijeli život, pa se može reći da sam naviknuta. I želim i ne želim da ga vidim večeras. Nadam se da ću ako ga budem što manje viđala, manje osjećati prema njemu. Onda se sjetim da idemo u isti razred. Ponekad sam stvarno budala. Mama mi često govori da meni nikad nije dosadno kad imam sebe, da sam komedija sama po sebi, kome bi se drugom toliko mogla ismijati. Nasmijala sam se. Ima istine u tome.

15.01.2015.

ravnodušnost

''Sve je bilo moguće, a ništa se nije ostvarilo.''

Ponedeljak, 17.Novembar 2014

Crna kosa, crne oči, crna odjeća. Sve crno. Kretala sam se usporenim koracima prema školi razmišljajući o svom životu. I on je crn - pomislila sam u sebi povlačeći posljednji dim cigarete. Razmišljala sam o svemu, o sebi, o ljudima pored kojih sam prolazila, zamišljala njihove živote, njihovu sreću, ko su, šta su?  Da li oni gledaju u mene misleći da li sam sretna ili ne? Ma ni neprimjećuju me. Glasno sam se nasmijala. Odlučila sam zakasniti na prvi čas. Sjela sam na klupu u blizini škole, zapalila cigaru i povlačila dim za dimom. Stavila sam slušalice u uši i pojačala muziku do daske, nadajući se da ću barem tako zaboraviti na sve.
Pogledala sam na sat. Već je bilo osam. Ušla sam u školu i zaputila sam se prema učionici. Ušla sam u učionicu uz uobičajena dobacivanja pojedinaca. Ništa nisam odgovarala. Već duže vremena sam ravnodušna na beznačajne riječi još beznačajnijih osoba. Da li je to samouvjerenost ili sam navikla da mi se na takav način obraćaju? Ne znam. A iskreno bilo mi je svejedno. Bez i jedne izgovorene riječi sjela sam na stolicu i zagledala sam se u jednu tačku. Praznina. Ništa. Neopisiv osjećaj. Nemogućnost da plačeš, a nemaš ni dovoljno snage da se nasmiješ. Tako sam se osjećala u tom trenutku, ali on nije dugo potrajao.
Sjedila sam sa Elmom. Najbolje smo drugarice evo već godinu dana i mislim da bolje poznajemo jedna drugu nego što u stvarnosti poznajemo same sebe. Mada je donekle držim na distanci. Tako je lakše, ne vezuješ se previše za ljude i bude ti lakše kad jednom odu. Oglasilo se zvono. Svi su trčeći izletili iz učionice. Ostala sam sa Elmom i upustile smo se u neki nebitan razgovor. Elma je plašljiva, stidljiva i tiha djevojka. Uvijek je zamišljena i tužna. Općenito nedruštvena. Nije naručito lijepa, ali nije ni ružna. Uzrok njene stidljivosti i povučenosti je upravo ta nesigurnost zbog izgleda. Iako ja to ne vidim ona sebi uvijek pronalazi neke mane i tako sve dublje pada u depresiju. Doslovno ovisi o mišljenju drugih ljudi i to me užasno nervira. Dozvoljava ljudima da je uništavaju samo jednom riječju, jednim pogledom. Oglasilo se zvono za početak časa. Nisam otišla da ispušim ispred škole jer sam zaboravila cigare na klupi. Kreten. Mislila sam otići na odmoru da vidim jesu li još tamo al' sam se premišljala, grant ih je neko već uzeo. Ušla sam u učionicu i tek sam sad primjetila Mahira, mog nazovimo prijatelja iz razreda. Nazovimo je upravo iz tog razloga jer ja njega ne smatram prijateljem, već evo nekoliko mjeseci. Shvatila sam da mi je više od prijatelja. Ali mu to nikad neću reći. Naravno da neću. Možda je to neka prolazna faza, ko će ga znat.
Obožavam njegove oči. Divne zelene oči. Uvijek djeluje opušteno i kao da ga je briga za cijeli svijet. Trudim se što manje razmišljati o njemu, a radim upravo suprotno. Ne nadam se ničemu, znam da nema ništa od toga. Ima djevojku, a i odavno je u toj takozvanoj 'Friend Zone'  tako da iako je bilo šansi da bude nešto sad definitivno nema. Ne može biti gore. Veliki je odmor i ostala sam u učionici sa njim. Toliko smo toga pričali i zabavljali se da nisam ni primjetila da je odmor već gotov. Naš razgovor je prekinula profesorica matematike. Kad sam je vidjela sjetila sam se da je najavila test. Dovraga.  U jednom trenutku sam čula da se spominje moje ime. Ne znam zašto ni iz kojeg razloga sam opet bila glavna tema za razgovor napaćenih kretena iz posljednje klupe. Nisam obraćala pažnju. A oni su uporno nastavljali. Iskreno uživala sam u toj pažnji koju su mi poklanjali. Opet ništa nisam rekla samo sam se nasmijala.

15.01.2015.

smisao života

Uvijek nosim crno, ne znam zašto. Valjda pronalazim mir u toj boji. Jednostavno sam sretnija i opuštenija nego da nosim neke veselije boje. A nisam depresivna. Istina, imam komplikovan život. Da je neko drugi na mom mjestu vjerovatno bi si već skratio muke, ali eto ja se držim. Često razmišljam o prošlosti, i stvarima koje sam trebala drugačije uraditi i onda se dodatno ubijam time šta bi bilo kad bi bilo. Roditeljima ne govorim ništa, nikad nismo imali takav odnos, tako da se sve skuplja u meni. Mama mi govori da joj trebam vjerovati i da joj mogu sve reći, ali ne želim da shvati da sam slaba. Ne želim da shvati da joj je kćerka jedinica na životnoj raskrsnici, i da je na jednoj strani bijedan život, a na drugoj tako dugo očekivana smrt. To divno ništavilo za mene predstavlja sve što sam u životu željela i sanjala, bijeg od stvarnosti i od bolnog i bijedom ispunjenog života. Života bez sreće, porodice, novca. Želja koju sam iznova zamišljala za svaki rođendan uz svaku ugašenu svijećicu na otužnoj rođendanskoj torti koju je mama kupovala sa malo novca, da se ja kao dijete ne bih osjećala zapostavljenom, da mi barem rođendan ne prolazi u sivilu, ne znajući da će mi takav biti ostatak mog prokletog, naizgled savršenog života.
Otkad sam se rodila otac me nije prihvatao, valjda je želio sina, ili me nije prihvatao jer nisam bila onakvo dijete kakvo je on sanjao da će dobiti. Sretno i ispunjeno životom, kakvo svako dijete treba biti, dijete kakvo svaki roditelj očekuje. Umjesto toga je dobio bolešljivu djevojčicu povučenu u sebe koja je umjesto da živi svoj život gledala mamu koja je svakodnevno bila u suzama zbog mog, iako ga ja ne gledam tako, oca. I šta da čovjek očekuje, dal da zato krivi tog svemoćnog, u visine uzdignutog Boga, ili prokletu sudbinu, za koju smo zaslužni zbog stvari koje smo radili u nekom prošlom životu? Šta je istina, i da li postoji istina? Možda je sve to optička varka da čovjek objasni sebi stvari koje ne može shvatiti i za koje ne može naći bolje objašnjenje. Pa se nada da će vjerovanjem u nešto shvatiti svrhu svog života i svog postojanja i da će mu tako biti jednostavnije i lakše da proživljava dan za danom u istoj bijedi i patnji kao i dan ranije. I tako se nada cijeli život da će naći sreću, da će čineći dobra djela, koja radi samo da bi sebi osigurao korist, uspjeti da natjera Boga ili neku višu silu da obrati pažnju na njega, malog čovječuljka koji je učinio sitnicu za nekog nebitnog, za neku skitnicu koju je sreo usput i poturio mu malo hljeba ili dao koji dinar koji njemu više ne treba. Skitnicu koja je njega u tom trenutku gledala sa srećom i zahvalnošću, koji taj naizgled dobronamjerni prolaznik naravno nije ni primjetio. I onda očekuje nagradu za svoje ''dobro'' dijelo i kad ne dobije očekivano, okrene se od Boga i vjere i onda nastavlja da živi u pokušaju da shvati smisao svoga života. Većini ne uspjeva, pa neko završi bacajući se pod voz, neko se baci sa zgrade, ili presječe vene, jer zašto da živi još nekoliko godina sa bolom, shvativši da ga sa druge strane ne čeka niko i da je svejedno umre li sad ili za deset, dvadeset godina.

A šta je sa onima koji opstanu? ...