odavde do beskonačnosti

Dobrodošli na moj blog

15.01.2015.

smisao života

Uvijek nosim crno, ne znam zašto. Valjda pronalazim mir u toj boji. Jednostavno sam sretnija i opuštenija nego da nosim neke veselije boje. A nisam depresivna. Istina, imam komplikovan život. Da je neko drugi na mom mjestu vjerovatno bi si već skratio muke, ali eto ja se držim. Često razmišljam o prošlosti, i stvarima koje sam trebala drugačije uraditi i onda se dodatno ubijam time šta bi bilo kad bi bilo. Roditeljima ne govorim ništa, nikad nismo imali takav odnos, tako da se sve skuplja u meni. Mama mi govori da joj trebam vjerovati i da joj mogu sve reći, ali ne želim da shvati da sam slaba. Ne želim da shvati da joj je kćerka jedinica na životnoj raskrsnici, i da je na jednoj strani bijedan život, a na drugoj tako dugo očekivana smrt. To divno ništavilo za mene predstavlja sve što sam u životu željela i sanjala, bijeg od stvarnosti i od bolnog i bijedom ispunjenog života. Života bez sreće, porodice, novca. Želja koju sam iznova zamišljala za svaki rođendan uz svaku ugašenu svijećicu na otužnoj rođendanskoj torti koju je mama kupovala sa malo novca, da se ja kao dijete ne bih osjećala zapostavljenom, da mi barem rođendan ne prolazi u sivilu, ne znajući da će mi takav biti ostatak mog prokletog, naizgled savršenog života.
Otkad sam se rodila otac me nije prihvatao, valjda je želio sina, ili me nije prihvatao jer nisam bila onakvo dijete kakvo je on sanjao da će dobiti. Sretno i ispunjeno životom, kakvo svako dijete treba biti, dijete kakvo svaki roditelj očekuje. Umjesto toga je dobio bolešljivu djevojčicu povučenu u sebe koja je umjesto da živi svoj život gledala mamu koja je svakodnevno bila u suzama zbog mog, iako ga ja ne gledam tako, oca. I šta da čovjek očekuje, dal da zato krivi tog svemoćnog, u visine uzdignutog Boga, ili prokletu sudbinu, za koju smo zaslužni zbog stvari koje smo radili u nekom prošlom životu? Šta je istina, i da li postoji istina? Možda je sve to optička varka da čovjek objasni sebi stvari koje ne može shvatiti i za koje ne može naći bolje objašnjenje. Pa se nada da će vjerovanjem u nešto shvatiti svrhu svog života i svog postojanja i da će mu tako biti jednostavnije i lakše da proživljava dan za danom u istoj bijedi i patnji kao i dan ranije. I tako se nada cijeli život da će naći sreću, da će čineći dobra djela, koja radi samo da bi sebi osigurao korist, uspjeti da natjera Boga ili neku višu silu da obrati pažnju na njega, malog čovječuljka koji je učinio sitnicu za nekog nebitnog, za neku skitnicu koju je sreo usput i poturio mu malo hljeba ili dao koji dinar koji njemu više ne treba. Skitnicu koja je njega u tom trenutku gledala sa srećom i zahvalnošću, koji taj naizgled dobronamjerni prolaznik naravno nije ni primjetio. I onda očekuje nagradu za svoje ''dobro'' dijelo i kad ne dobije očekivano, okrene se od Boga i vjere i onda nastavlja da živi u pokušaju da shvati smisao svoga života. Većini ne uspjeva, pa neko završi bacajući se pod voz, neko se baci sa zgrade, ili presječe vene, jer zašto da živi još nekoliko godina sa bolom, shvativši da ga sa druge strane ne čeka niko i da je svejedno umre li sad ili za deset, dvadeset godina.

A šta je sa onima koji opstanu? ...