odavde do beskonačnosti

Dobrodošli na moj blog

15.01.2015.

ravnodušnost

''Sve je bilo moguće, a ništa se nije ostvarilo.''

Ponedeljak, 17.Novembar 2014

Crna kosa, crne oči, crna odjeća. Sve crno. Kretala sam se usporenim koracima prema školi razmišljajući o svom životu. I on je crn - pomislila sam u sebi povlačeći posljednji dim cigarete. Razmišljala sam o svemu, o sebi, o ljudima pored kojih sam prolazila, zamišljala njihove živote, njihovu sreću, ko su, šta su?  Da li oni gledaju u mene misleći da li sam sretna ili ne? Ma ni neprimjećuju me. Glasno sam se nasmijala. Odlučila sam zakasniti na prvi čas. Sjela sam na klupu u blizini škole, zapalila cigaru i povlačila dim za dimom. Stavila sam slušalice u uši i pojačala muziku do daske, nadajući se da ću barem tako zaboraviti na sve.
Pogledala sam na sat. Već je bilo osam. Ušla sam u školu i zaputila sam se prema učionici. Ušla sam u učionicu uz uobičajena dobacivanja pojedinaca. Ništa nisam odgovarala. Već duže vremena sam ravnodušna na beznačajne riječi još beznačajnijih osoba. Da li je to samouvjerenost ili sam navikla da mi se na takav način obraćaju? Ne znam. A iskreno bilo mi je svejedno. Bez i jedne izgovorene riječi sjela sam na stolicu i zagledala sam se u jednu tačku. Praznina. Ništa. Neopisiv osjećaj. Nemogućnost da plačeš, a nemaš ni dovoljno snage da se nasmiješ. Tako sam se osjećala u tom trenutku, ali on nije dugo potrajao.
Sjedila sam sa Elmom. Najbolje smo drugarice evo već godinu dana i mislim da bolje poznajemo jedna drugu nego što u stvarnosti poznajemo same sebe. Mada je donekle držim na distanci. Tako je lakše, ne vezuješ se previše za ljude i bude ti lakše kad jednom odu. Oglasilo se zvono. Svi su trčeći izletili iz učionice. Ostala sam sa Elmom i upustile smo se u neki nebitan razgovor. Elma je plašljiva, stidljiva i tiha djevojka. Uvijek je zamišljena i tužna. Općenito nedruštvena. Nije naručito lijepa, ali nije ni ružna. Uzrok njene stidljivosti i povučenosti je upravo ta nesigurnost zbog izgleda. Iako ja to ne vidim ona sebi uvijek pronalazi neke mane i tako sve dublje pada u depresiju. Doslovno ovisi o mišljenju drugih ljudi i to me užasno nervira. Dozvoljava ljudima da je uništavaju samo jednom riječju, jednim pogledom. Oglasilo se zvono za početak časa. Nisam otišla da ispušim ispred škole jer sam zaboravila cigare na klupi. Kreten. Mislila sam otići na odmoru da vidim jesu li još tamo al' sam se premišljala, grant ih je neko već uzeo. Ušla sam u učionicu i tek sam sad primjetila Mahira, mog nazovimo prijatelja iz razreda. Nazovimo je upravo iz tog razloga jer ja njega ne smatram prijateljem, već evo nekoliko mjeseci. Shvatila sam da mi je više od prijatelja. Ali mu to nikad neću reći. Naravno da neću. Možda je to neka prolazna faza, ko će ga znat.
Obožavam njegove oči. Divne zelene oči. Uvijek djeluje opušteno i kao da ga je briga za cijeli svijet. Trudim se što manje razmišljati o njemu, a radim upravo suprotno. Ne nadam se ničemu, znam da nema ništa od toga. Ima djevojku, a i odavno je u toj takozvanoj 'Friend Zone'  tako da iako je bilo šansi da bude nešto sad definitivno nema. Ne može biti gore. Veliki je odmor i ostala sam u učionici sa njim. Toliko smo toga pričali i zabavljali se da nisam ni primjetila da je odmor već gotov. Naš razgovor je prekinula profesorica matematike. Kad sam je vidjela sjetila sam se da je najavila test. Dovraga.  U jednom trenutku sam čula da se spominje moje ime. Ne znam zašto ni iz kojeg razloga sam opet bila glavna tema za razgovor napaćenih kretena iz posljednje klupe. Nisam obraćala pažnju. A oni su uporno nastavljali. Iskreno uživala sam u toj pažnji koju su mi poklanjali. Opet ništa nisam rekla samo sam se nasmijala.