odavde do beskonačnosti

Dobrodošli na moj blog

15.01.2015.

surova stvarnost

''Ništa nisam imao da prebacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju''

Petak, 21. Novembar 2014

Ne znam šta da radim po pitanju Mahira. Trenutno imam većih problema od njega, ali on je jedino na što mislim. Govorim sama sebi da se ne nadam i nakratko se uspijem uvjeriti u to, i onda se dogodi nešto zbog čega me na trenutak obuzme nada,  i kada shvatim da je sve to samo plod moje mašte bol postane neizdrživa, do onog trenutka kad napokon prestane, ali ne zbog toga što se nada isplatila, već zato što je realnost ubila nadu. I onda se otuđim od ljudi, stvorim neki svoj svijet u kome je sve savršeno, u kojem svi žive po mojim pravilima. Taj svijet održavam živim, ubijajući onaj stvarni. Zatvarajući oči i ulazeći u san ubijam posljednju trunku surove stvarnosti, i uživam u svom savršenom životu, i izmišljenom, meni savršenom svijetu.
Mnogi misle da sam čudna, i znam da bi se većina našla uvrijeđenom da je to upućeno baš njima, ali mene to ne vrijeđa, čak šta više, zbog toga se osjećam posebnom, izdvojenom od ostalih ljudi, koji su kopija društva, većine koja nad njima vlada. Možda baš zato i jesam čudna, jer imam drugačiji pogled na svijet. Živim u društvu u kojem je fizički izgled i materijalno stanje najbitnije. Žalosno. A to kakva je ko osoba i šta nosi u duši nikog nije briga. Svako će prije povjerovati naizgled lijepoj osobi, nego nekoj koju nije pratila ta sreća da rođenjem stekne savršeno lice, koje svojom karizmom privlači i potpune strance, obične prolaznike. Za ono što se nalazi unutra niko neće ni upitati.
Spremam se za izlazak, a ne znam zašto ni iz kojeg razloga izlazim. Lažem, znam zašto izlazim. Nadam se da ću vidjeti Mahira, da će me zagrliti i da ćemo se upustiti u neki razgovor i da će on shvatiti da mu značim više od prijatelja i da ćemo bit zajedno. Da će shvatiti da djevojka s kojom je sad nije ništa nego li zamjena za mene. Razmišljam o tome i smijem se. Kakva mašta. Istina je da on svoju djevojku voli i da oni neće ubrzo prekinuti. Ne želim da ga vidim tužnog, i to ne iz razloga na koji bi svi pomislili, da ga previše volim i ne mogu podnijeti da ga vidim nesretnog zbog neke djevojke. Ne! Nego zato što ja ne bih bila djevojka za kojom bi on patio. A da budem zamjena ili druga na to nisam spremna, a vjerujem ni on. Ma nemam ja toliko hrabrosti da mu priznam šta osjećam prema njemu. Mada znam na čemu sam opet postoji ta sumnja koja mi neda dalje, tako da ne znam na čemu sam. Znam, zvuči komplikovano, ali takav mi je cijeli život, pa se može reći da sam naviknuta. I želim i ne želim da ga vidim večeras. Nadam se da ću ako ga budem što manje viđala, manje osjećati prema njemu. Onda se sjetim da idemo u isti razred. Ponekad sam stvarno budala. Mama mi često govori da meni nikad nije dosadno kad imam sebe, da sam komedija sama po sebi, kome bi se drugom toliko mogla ismijati. Nasmijala sam se. Ima istine u tome.