beats by dre cheap

Ponedeljak, 24. Novembar 2014

Probudio me alarm. Tek je 6 ujutro. Ne znam zašto, ali uvijek alarm navijam sat vremena prije nego što bih trebala. Šta je sigurno, sigurno je. Svašta sam sinoć sanjala, od Mahira, roditelja, mojih prijatelja i onih što su mi to nekad bili. Sanjala sam i Mateu moju bivšu najbolju drugaricu. Skoro smo potpuno izgubile kontakt. Tako je ja mislim najbolje. Kako kažu, kad neko ode to je zato što neko drugi treba da dođe. Ehh.. ja još čekam tog nekog drugog, a kako izgleda načekaću se.
Vrijeme mi je brzo prošlo, i kad sam pogledala na sat već je bilo vrijeme da krenem u školu. Idući prema školi srela sam Selmu. Nismo se vidjele od petka. Kakav je to izlazak bio. Baš za pamćenje. Međutim naše prisjećanje na taj ludi provod i zabavu koju smo doživjele, prekinuo je Mahir. Bio je sa djevojkom. Izgledali su kao najsretnjiji par na zemlji. Prošli su pored nas ni neprimjetivši nas. To me dotuklo. To je to. Ona prekretnica koje se iznova uvijek plašim. Trenutak kad se otuđim i izbrišem osjećaje i stvorim svoj mali svijet, je počeo sad. U trenutku kad sam shvatila da nisam toliko bitna ni da me primjeti, osjetila sam kao da se u meni sve ruši, sve ono o čemu sam maštala u noćima kada nisam mogla da zaspim, sve te želje su sada prošlost. Suočila sam se sa realnošću, koja je bila sve, samo ne prijatna. Trudila sam se sakriti uznemirenost koju sam u tom trenutku osjećala. Ko bi mogao da pretpostavi da sam zaljubljena u njega. Ma niko. Mislim da je Selma primjetila promjenu na mom licu, koje je sekundi prešlo iz nasmijanog, ne u tužno nego ravnodušno lice. Ali nije dovoljno bistra da tu moju promjenu poveže sa njim. Barem se nadam da nije.

odavde do beskonačnosti
http://odavdedobesoknacnosti.blogger.ba
15/01/2015 21:41